"Inače. ja sam tu;) (Sefica 25.10.2008. 19:47)"

Paaa evo i mene.

Živa sam i dosta dobro.
Novi grad, novi fakultet, neki novi ljudi ili neki stari, ali sada bliži ljudi, maaaa novi život. Sve se slaže na svoje mjesto.

Pozdrav slučajnim ili namjernim posjetiocima...

Dobro jutro! (meni, za početak, ne znam tko ovo i kad čita, al štaaaajaznam predugo postoji ovaj blog da ga baš SKROZ zapustim...)
Dođe mi ponekad da pišem na temu "Kako sam promijenila život", ali previše je tu filozofije i uostalom, zašto bi se trudila objašnjavati to?! Meni je dobro, a ovi oko mene nek se snađu :), ako se mogu uklopiti, mogu...a ako ne, sretno im bilo! Trenutna faza mi je da se psihički divno osjećam, a i fizički, mada, ne mogu sad biti u 100%-tnoj snazi, ipak se moja krvna zrnca malo pate, ali trudim se oko njih, dobra sam im i pazim ih i mazim i hranim, ma samo što ne pričam s njima!!! (Ušla sam u fazu da molim cvijeće da mi lijepo raste, dok ga zalijevam, pa ako krenem pričati sa Malim Crvenim i Bijelima, nek se nitko ne čudi, hihi)
Al evo, da navedem par jako pozitivnih promjena... Spavam otprilike 6,7 sati i NASPAVANA sam! A prije se događalo da mi 10 nije dovoljno... Dan mi započne fino rano ujutro i iskoristim ga maksimalno! Što za neke općekorisne kućanske poslove, što za hobije, što za druženja i šetnje... ali ISKORIŠTEN je!!! I samim time sam zadovoljnija.. Oni koji me znaju, znaju i koliko moj fizički izgled ovisi o terapijama i periodima liječenja! E pa, unatoč svim kemijama i tabletama koje trpaju u mene, koža i ten su mi super, bjeloočnice BIJELE!!! (inače budu žućkaste i s kapilaricama..)
Uglavnom, ovo je životna faza posvećenosti samo i isključivo sebi :)
Ipak, na momente me hvata nostalgija za putovanjima, koncertima, ljudima... Ali dobro, kad se riješim ove napasti stignem sve nadoknaditi :)

Veeeeliki CMOK svima!

Od bloga, da se razumijemo!

Zašto? Zbog kriznog razdoblja... Sad sam ponešto bolje! Napokon! Paaaa ako jos ponekad netko svrati ovdje, čisto da zna što se dogadja ;)

Znači, nakon ponovne dijagnoze je krenulo eksperimentiranje kemoterapijama... osim što me slomilo ponovno suočavanje sa dijagnozom, slomilo me i to što prva kemo nije djelovala uopće! I da nije bilo mog homeopatskog lijekića, nemam pojma kako bi izdržala sve. Ne bi valjda...
Nakon što ta prva nije djelovala, odlučila sam preći na makrobiotički način prehrane, ali i izbaciti što je moguće više štetnih stvari... Prirodna kozmetika, izbjegavanje nekakvih kemikalija... Što kraće boravljenje pred kompjuterom, riješila sam se viška mobitela i slično...
Napredak sam na sebi primijetila skoro odmah! Imala sam više energije, bolje iskorišten dan i bila daleko smirenija! Samo sam iščekivala slijedeći ultrazvuk, da vidim dal to sve skupa sa drugom vrstom kemoterapije djeluje. I konačno sam dočekala i taj UZV, i djelujeeeeeeeeeee! Čvorovi su mi se smanjili!
I u međuvremenu sam naučila nešto novo... Po principu energije devet chi, moj element je metal, koji skuplja energiju. Tako ja skupljam svu onu pozitivnu energiju koju mi šalje Gux i njoj slični... I naučila sam da neke ljude jednostavno moraš izbaciti iz života, jer koliko god da ih voliš, oduzimaju ti tu tvoju energiju i to nikako ne valja :)
Da, svašta sam naučila i super mi je... Polako krećem ka novom životu!

kad..
kad se nebo zamraci
Kad se skupe oblaci, kad se sunce ne vidi...

Eto, tako sam ja imala buran kraj prošle godine. Tako mi je odjednom bilo sve, gomila simptoma se obrušila na mene. Jednostavno sam izgubila sve čemu se mogu nadati, za šta mogu gurati dalje i opstati u onom mom neobjašnjivom fazonu ničim izazvanog optimizma.

E pa svanulo mi sunce :)
Svanula mi homeopatija!
Nije mi tek tako pala s Marsa, prvo me Netko uvjeravao da pokušam, a ja se baš i nisam dala... A onda sam čitala i tražila i čitala i tako u krug. I zašto ne?!... Jučer sam bila na prvom pregledu, koji je potrajao dobra tri sata. Još nisam počela sa liječenjem, a već se osjećam bolje, dobila sam novu dozu nade i optimizma... I usred svega toga se pojavi i taj Netko, valjda da sebično provjeri da li je još tu, drugog objašnjenja nemam...
Samo još da citiram moju homeopatkinju: "Ništa nije slučajno..." i idem dalje da se nadam da je ovo neki novi početak :)

Zašto ova pjesma?

Jer je upravo pjeva na Trgu u Zagrebu, na koncertu Želim život...

Jer želim život, al neki drugi, umorna sam od ovog.

Nakon jutrošnjeg obilaska zdravstvenih ustanova i promrzavanja, ušuškala sam se pred televizor, vrtila programe. i flashback. Infinity, film koji sam gledala prije 5 godina, u momentima dok sam sa sumnjom na mononukleozu iščekivala dijagnozu i dobila neku drugu... Film nosi neku depresivnu temu, ali nebitno sad. Vratio me 5 godina u nazad, kao da ni minuta nije prošla... :( Nalaz rtg-a je opširan sa raznoraznim sjenama, upala, infiltratima...ako ništa drugo, onda imam bar upalu pluća. a umorna sam. jako.

Nema veze, šta god da se dogodi, iza sebe imam jednu lijepu i sadržajnu godinu, sa jaaaako puno lijepih uspomena, i bez i jedne kemoterapije ili zračenja.

A dalje kako bude...

E, da, zovite 060 9012... Zaklada Ana Rukavina. Hvala u moje ime i ime svih onih koji dijele moju sudbinu.
Ani još jednom hvala što je anđeo... Bila i ostala.

Sam...svojim tokom.
Kraj jos jedne od faza
To je ok..

Evo, sjedim na faksu, 8 i 20ak minuta je... vise od pola sata sam vec tu, iako je predavanje u 9. Sta da se radi, busevi su divna stvar. Umjesto da se uhvatim projekta blejim po internetu.
Bila sam u Zagrebu za vikend, hocu nazaaaaad. Vikend je bio sasvim naopak... Al ipak super. Nahranila sam djevojcice tralalalala, zapravo....ako im nije bilo dovoljno ko im je kriv, ja se samo nadam da je bilo ukusno.
Bolnica ko bolnica, jos se nadam da necu morati tako skoro ponoviti taj posjet...
Za razliku od vikend-snijega i bljuzge, ovdje je sunce, i umjesto da idem na neku kavu ja sam na fakultetu, sat vremena prije predavanja, ooooo da. Dobro je V rekla "zivot je peder". Neka V, al mi smo jace.
"zajedno sa j" me vodila na (ne)normalnu svirku u subotu. Jako dobra svirka moram priznati. Hvala sto si me odvela :*

Ljubi vas sve B.

Par slova, samo da pomaknem "blabla" post...

Užasan dan. Čekanje u kilometarskom redu da bi mi rekli "to se mora izvaditi do 8:30h, dođite neki drugi dan u 7..." divno. Vani pljuščina... "Rešilo Nebo da potopi Svet"...ma da ga sravni sa zemljom. U međuvremenu se nešto kao i smirilo. Al ja još uvijek moram na fakultet, a još uvijek nisam napravila ono što trebam, ne da nisam napravila, nisam ni počela. Opet mi je jutros održana lekcija "ne studiraj ako ti se ne studira"... Gnj. Da je život bio fer ja bi sad bila na zadnjoj godini i sve bi bilo u redu, još bi imala volju. Bar se nadam. A ovako guram bez trunčice volje i motivacije. Ne znam kome šta dokazujem, al umaram sebe.

Nema veze, vikend će brzo. Ne znam kakav, ali vikend, i daleko odavde. A onda opet ponedjeljak kao ovaj, u čekanju, razmišljanju, na rubu živčanog sloma, baš kao i inače.

Al dobro sam ja. Divim se sebi koliko sam neuravnotežena i zabavno mi je. Da.

Kad bi bar mogla da naslikam Moj Svijet i da sve bude ako ne jednostavno, onda bar podnošljivo.

:*
B.

što sad ljubav..ma što sad ljubav ima s tim kad te više ne volim...

Ne znam zašto ova pjesma na početku,,, razne mi se motaju "tvoju sam ljubav gazio, svemu smišljao broj"... nabrojiš sve kilometre, pa ih pomnožiš sa sto i onda taman tako nekako ti dobro izgledaju da budu dovoljno dobar razlog, i bla. i gnj.
Svečano objavljujem da sam užasno slaba osoba :) zapravo sam selektivno slaba osoba, neke stvari me se nipošto ne dotiču, a neke me pretiču, pregaze, dokrajče :) Ne volim sebe jer toliko utiče na mene, i onaj "dal išta može da se sakrije, po licu kad se svetlost polije" osjećaj... Kao da SVI vide, i SVE znaju... ali ne, "on se jadan trudi, a ti si tako hladna" mislim da me taj komentar prilično razveselio!!!
A ja samo hoću da je to sve jednostavnije, da ne moram sve sagledavati pomalo rezervirano, da ne moram na svaki lijepi trenutak zakačiti najmanje dva koja ga pokvare... "a ja crtam svoje krugove...."
E...i volim ga. Možda i više nego što je zaslužio.

"ti samo odigraj cool..."

Da se bar mogu probuditi
U svijetu ljubavi
Bez starih rugoba i ovih nakaza
Što su me stalno pratile
Da te bar mogu poljubiti
Bez loših sjećanja na hladna proljeća
Bez slike stradanja
Što se baš na nas zalijepe

Jer moj je život igra bez granica
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane
Samo još vučem navike
Sve na tome ostane

Da te bar mogu probuditi
Kavu ti skuhati
U krevet donijeti
Pa te poljubiti
Al' toga nema i ne postoji

Da se bar mogu zaljubiti
U malu seljanku
Na nekom proplanku
Gore u svemiru
Tako da dolje ne vidim

Jer moj je život igra bez granica
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane
Samo još vučem navike
Sve na tome ostane

istina bez slova, ali evo bar se radujem zbog ove sličice.

Na momente mi dođe da pišem o proteklim danima,
ali eto, igrom slučaja ovih dana sam preumorna da
bi uopće stigla složiti sve misli i dojmove u nekakav
donekle suvisao tekstić.
Za neupućene, otkada sam se vratila radim u jednoj
galeriji, ručno rađeni nakit i odjeća jedne zagrebačke
dizajnerice.. Zabavno mi je i stvarno se dobro osjećam
što uopće radim, a onda i što radim na tom mjestu..
ALI... radim dvokratno, i između smjena jedva da stignem
disati, tako da zapravo nemam život osim galerije ovih
dana. Neće dugo tako, srećom... a opet, tako je lijepo
osjećati se korisno.. i nji nji svašta...
Večeras su mi došle dvije djevojke s mamom u galeriju
i tako razgledale sve, i otkud su... iz Beograda.
evo, neću više, odmah me hvata neka nostalgija i tuga :)
(ovo je bio kiseli smajl)
Idem spavati da ne napišem svega i svačega.
:*

12.7. Split-Beograd
14.7. Beograd-Sarajevo
15.7. Sarajevo-Beograd
20.7. Beograd-Bar
21.7. Bar-Igalo
26.7. Igalo-Budva
27.7. Budva-Igalo
28.7. Igalo-Tivat
29.7. Tivat-Kotor-Tivat
1.8. Tivat-Split

I evo me, tu sam :)
Možda mi se bude dalo nekad neke detalje izvući, ali za sad ovoliko.
Od sutra radim. Gnj.

Zabrinuli se ljudi nešto za mene, a mene samo uhvate momenti. Uhvate i prođu, samo malo zaostanu na blogu :)
Dobro sam, u svakom slučaju. Mogla bi malo da pišem o ljudskoj posesivnosti i slično, čisto jer sam nešto razmišljala malo više. Al neeee daaaa mi se. Ipak sam klasična dalmatinka koliko god se borila protiv toga (valja se od smijeha).
Novosti. Pa mislim da u ni jednoj rečenici na ovom blogu nisam spomenula da putujem u četvrtak. U Beograd, naravno gdje bi. Veselim se neopisivo :) I tako, ništa novoooo ništa novooooo :)

...
toliko toga, a ništa neće van.
period.
prolazan ili se bar nadam da je.

Moram naučiti da ću dok se utrkujem s vremenom i preskačem prepreke zapeti na neke sitnice, a onda će sve prepreke narasti i ugušiti me. Da neke prepreke ne treba preskakati, eventualno ih zaobići, ili srušiti... Ponekad je tako malo dovoljno da neki dan proglasim divnim, a nekad je još manje dovoljno da zaključim da je sve otišlo u honduras. Da to što želim da sve bude divno, neće biti divno samo zato što ja to želim.
Naviti sat na desetak dana unazad, i preskočiti neke dane, uključujući današnji, a onda polako... Jbg. nismo u bajkama, koliko god se nadala.

"isplači se, bit će bolje"-ne vrijedi. "suzama se vatre ne gase..." a onda uz to što ništa nije bolje, još te samo i glava boli. grrr.